Sreća

Kako je samo neverovatno kako se iz nekih situacija izvučemo,kao da nam je Bog pružio ruku. Živiš život a da ni ne pomisliš gde možeš biti sledećeg trenutka, šta može da se desi. Da li je sve to vezano za sudbinu? Kažu da svako od nas ima određen broj koraka. Ako je to tačno, nikad ne znaš gde svoj zadnji korak možeš zakoračiti. Drugi dan Sv. Nikole je, već sam se spremila za spavanje, brat je otišao da odveze tetku. Polako me hvata san. Škripe gume, čuje se kočenje, i BAM. Čuje se neki lom, odzvanja. Samo mi je palo na pamet, da je to moj brat, da nije mogao da zakoči, i da je udario u ogradu. Srce mi je stalo na trenutak. Odmah ustajem i izlazim napolje, i vidim razvaljena ograda, al nigde nikoga. Čini mi se kako sam to videla da mi je odmah laknulo, nije on, al hvala Bogu nije ni neko drugi. Ko god da je, imao je sreće, čim nema automobila, znači živ je. Otac je zvao policiju, ja sam odmah zvala brata da proverim kad dolazi. Neiskusan je, ima tek godinu dana položen vozački, ali malo je vozio, a taj neko je najverovatnije pijan, čisto da ga upozorim. Napolju smo, čekamo policiju i gledamo ogradu, tj ono što je ostalo od nje. Mislim da je svakom od nas palo na pamet, SREĆA,samo ga je to spasilo. Čuju se kola, vraćaju se počinioci, tačnije petorica. Millim da u životu nisam osetila toliki bes  i strah u isto vreme. Mislim da mi  je pola života otišlo. Da mi se nešto desilo bratu, zbog pijanih budala, ne odgovaram za postputke. To je ono što me je rasbesnelo. Oni su se vratili, da provere da im nisu ispale tablice, tu u dvorištu. Zaustavili su se, počeli da se izvinjavaju, moleći da ne zovemo policiju. A policija već pristiže. Oni su pobegli. Sutra dan su došli, doneli đak cementa i nekoliko elektroda. Tu celu noć nisam spavala, oka nisam sklopila, 
U jednom trenutku te ima, već u drugom nema.Malo treba, uvek biti pažljiv i obazriv. Nekad te sačuva, da l' Bog, da l' sudbina, jer ti nije suđeno. Al nikad ne izazivaj i ne igraj se ! 

Slavi !

Lako je glumiti. Sve što nas boli mi sakrijemo, duboko negde potisnemo, al nikad ne zaboravimo u potpunosti. Neverovatno je kako nas samo trenutak vrati tamo gde smo nekad bili... Neverovatno je kako jedna pesma može nanovo doneti emocije. Kao da vreme nije prošlo, i da se ne može zaboraviti. Nezaboravno. Svega se setim, i priznajem nedostaje, fali ona pažnja i oni poljupci na semaforu. Al đaba. Sve je uzalud, ti kraj nje si. Život ipak ide dalje, ako nisi ti, biće neko novi, bolji. Jer uvek može bolje, i uvek ću težiti tome. I nije strašno, neka ti je srećno sa njom, da još godina slaviš taj dan. Dan kao i svaki, običan, po nečemu poseban. Dan kada sam ja sa mojim prijateljima u kaficu primala čestitke za još jednu godinu života i otvarala poklone. Dan kada si ti počeo sa njom, novi život. Zato slavi, jer i ja slavim! Različiti načini, različita svrha !